Osnivanje
Osamdesetih godina 19.-tog stoljeća, nakon osnutka hrvatskog sveučilišta, te nakon otvorenja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (danas HAZU), a pod pokroviteljstvom biskupa đakovačkog J. J. Strossmayera, počinje kulturno-prosvjetni rad u svim hrvatskim dijelovima. Tako je došlo i do osnivanja pjevačkih društava diljem Hrvatske.
Godine 1881. ukinuta je austrijska Vojna krajina u Hrvatskoj i Slavoniji, a Nova Gradiška sa Slavonskim Brodom pripala je Požeškoj županiji. Već nakon 5 godina novogradiški ugledni građani, ljubitelji glazbe, u ozračju buđenja nacionalne svijesti osnivaju HPD „Graničar“.
Inicijatori osnivanja društva su braća Dragutin i Ivan Schneider čijim zalaganjem dolazi do osnivanja HPD “Graničar” 29. siječnja 1886. godine. Za prvog predsjednika društva izabran je Ernest Purgarić, krajiški oficir, zadnji zapovjednik krajiške pukovnije br. 8, koji je po ukidanju pukovnije predao pukovnijski barjak novogradiškom župniku Reljkoviću. Istog dana prihvaćena su prva pravila o radu (danas Statut), a službena potvrda o dozvoli rada od Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu stigla je 1. ožujka 1886. godine.
Prvo razdoblje od 1886.-1914. : U Austro-Ugarskoj
Prvo razdoblje rada obilježeno je nastupima „Graničara“ na lokalnoj razini i održavanjem koncerata u razne dobrotvorne svrhe ili povodom obilježavanja godišnjica drugih novogradiških društava. Tako je zabilježeno da je prvi javni nastup društvo održalo dana 20. srpnja 1887. godine u vrtu Stare pivare, povodom posvete barjaka DVD-a Nova Gradiška.
Godine 1895. „Graničar“ održava dobrotvorne koncerte za postradale u potresu u Ljubljani i za stradale u poplavi od nabujale rijeke Save u posavskim selima. Dr. Makso Benković, autor prve spomenice društva, navodi da je čista dobit koncerta za postradale u potresu od 200 forinti privedena svrsi.
Na proslavi “Kola” u Zagrebu 
Graničar 1907. godine 
1911. delegacija “Graničara” u Pragu
Društvo raste i širi se pa se 1888. godine u „Graničaru“ javlja tamburaški zbor, a 1894. društvo osniva amatersku glumačku sekciju.
Do godine 1914. „Graničar“ redovito održava nastupe i surađuje sa drugim pjevačkim zborovima poput „Davora“ iz Slavonskog Broda, „Šubića“ iz Novske, „Vijenca“ iz Požege, „Zore“ iz Karlovca te „Lipe“ iz Osijeka.
Godine 1914. počinje Prvi svjetski rat, tadašnja Zemaljska vlada u Zagrebu zabranjuje svim društvima javno djelovanje. Zbog zabrane djelovanja i „Graničar“ prestaje s radom sve do godine 1919.
U Kraljevini Jugoslaviji 1919.-1945.
Nakon ratnih strahota, devastirane i zapaljene Nove Gradiške 26. siječnja 1919. godine predsjednik Emil Sax saziva Skupštinu „Graničara“. Okupljaju se stari i novi članovi „Graničara“ da ga ponovo pokrenu i nastave sa radom tamo gdje su stali prije pet godina. Teški zadatak ponovnog uzdizanja društva dobio je novi predsjednik Ladislav Seitz.
Te godine „Graničar“ priređuje koncert u spomen 100-godišnjice rođenja Vatroslava Lisinskog. Na koncertu je sudjelovala slovenska operna pjevačica Mira Costaperaria koju na klaviru prati dr. Andro Brlić, a koji slijedeće godine preuzima ravnanje zborom uz čije vođenje „Graničar“ napreduje jakim i silnim korakom.
Naročita pažnja se posvećuje našem narodnom blagu, na programu je Mokranjčev „Kozar“, „U maju“ Vilka Novaka“ te „Narodne pjesme“ Andrije Torkvata Brlića. Godine 1928. obnavlja se tamburaški zbor i glumačka sekcija.
1923. 
1926. 
1928.
Međutim političke prilike u kojima djeluje „Graničar“ bile su sve nepovoljnije. Režim predvođen kraljem Aleksandrom Karađorđevićem doveo je do zabrane hrvatskih kulturno-prosvjetnih organizacija i društava. Godine 1931. u Novoj Gradiški zabranjen je rad „Hrvatskom sokolu“, „Hrvatskoj čitaonici“, „Hrvatskom domu“ i Hrvatskom pjevačkom društvu „Graničar“. Progon je išao tako daleko da je imovina „Graničara“ i ostalih društava popisana i konfiscirana, a od župnika u Novoj Gradiški je zatraženo da bivše pjevače „Graničara“ ukloni iz crkvenog zbora.
Godine 1936. dolazi do smirivanja prilika u Kraljevini Jugoslaviji i ponovnog obnavljanja rada HPD „Graničar“. Na sjednici održanoj 6. prosinca 1936. godine u gostionici Ilije Kusakovića predsjedava Ivan Prpić koji kratkim crtama iznaša povijest Društva.
Godine 1938. za predsjednika „Graničara“ izabran je dr. Makso Benković, no on iste godine umire pa je na njegovo mjesto izabran drugi znameniti novogradiščanin Karlo Dieneš.
Na inicijativu Karla Dieneša izrađen je novi Statut, a godina 1938. u kojoj „Graničar“ slavi 50 godina postojanja, bila je jedna od uspješnijih godina u radu obnovljenog Društva.
Od godine 1941. “Graničar” nastavlja s radom u teškim prilikama. Dotadašnji predsjednik Karlo Dieneš daje ostavku jer mu je, kako navodi, ograničena sloboda kretanja. Novi predsjednik je Milan Matoković, a Društvo ograničava djelovanje i nastupa prigodom pogreba poginulih hrvatskih vojnika.
Na Skupštini „Graničara“ godine 1945. zapisničar svoje razmišljanje zaključuje slijedećim riječima: „Unatoč teškim prilikama društvo mora uskladiti rad s tim prilikama, kako bi sačuvalo svoju tradiciju, da bude na ponos našim pokoljenjima.“
U novoj Jugoslaviji 1945.-1955.
Nakon završetka 2. svjetskog rata dolazi do saziva i održavanja Izvanredne skupštine HPD „Graničar“ na kojoj je izabrana nova uprava sa predsjednikom Milanom Matokovićem.
U jesen 1945. obavljaju se intenzivne pripreme za održavanje prvog poslijeratnog koncerta koji je nakon dužeg vježbanja održan 20. listopada s velikim uspjehom.
Obnavljanje rada teklo je usporeno u otežanim poslijeratnim prilikama. Dana 17. veljače 1946. održana je godišnja Skupština na kojoj su ponovo izabrani dotadašnji članovi uprave. Na skupštini je utvrđeno smanjenje broja članova, a u prvo vrijeme ne radi ženski zbor. U travnju je obnovljen ženski zbor koji broji 17 pjevačica. Utvrđeno je također da je tijekom 2. svjetskog rata stradao bogati arhiv društva, a posebice su uništene ili otuđene brojne partiture.
Godine 1946. “Graničar” slavi 60 godina postojanja, no nakon toga nastupa zastoj od nekoliko mjeseci. Društvo gotovo ne može samostalno djelovati jer ga nove komunističke vlasti koriste za popunu programa Antifašističkog fronta žena i Narodnog fronta. Na taj način se „Graničaru“ onemogućuje da samostalno organizira vlastite koncerte čije održavanje je ranije osiguravalo određene prihode potrebne za normalnu djelatnost.
Nova komunistička vlast nije bila sklona HPD-u „Graničar“ pa je tako u proljeće 1949. godine Josip Kaplan bio prisiljen dati ostavku na dužnosti zborovođe i otići u Pulu što je dodatno uzdrmalo rad Društva. Mnogi članovi „Graničara“ morali su pod prijetnjom prijeći u novoosnovano kotarsko sindikalno pjevačko društvo „Crvena zvijezda“, koje je od početka uživalo materijalnu i novčanu pomoć komunističkih vlasti.
Godine 1955. Odjeljenje za unutrašnje poslove Narodnog odbora kotara Nova Gradiška donosi rješenje kojim se zabranjuje rad HPD „Graničar“. Zbog političkih motiva nastala je kulturna praznina koja će trajati slijedećih 40 godina.
Obnova rada u samostalnoj Hrvatskoj
Nakon prestanka većih borbenih akcija u Domovinskom ratu i zaključenja primirja, započela je materijalna i kulturna obnova Hrvatske. Ta je inicijativa dovela i u Novoj Gradiški do obnavljanja HPD-a „Graničar“. Uvidom u dio preuzete arhive HPD „Graničar“ još od 1987. godine te pronalaska dijela prijeratne arhive u knjižnici Rimokatoličke župe Bezgrešnog začeća BDM Nova Gradiška, dobila se uz poznatu Spomenicu dr. Maksa Benkovića slika o nekadašnjem radu i značenju HPD „Graničar“, a to je upotpunjavao i njegov posljednji tajnik Zvonko Mikuš.
Na inicijativu Upravnog odbora Matice hrvatskih umirovljenika Nova Gradiška i uz pomoć Matice hrvatske N.G. dana 29. siječnja 1993. godine održana je Obnoviteljska skupština HPD „Graničar“. Obnavljanjem HPD „Graničar“ ispravljena je teška nepravda, nanijeta cijeloj hrvatskoj javnosti Nove Gradiške. Preko 40 godina gušila se i zabranjivala hrvatska pjesma, a time i hrvatska kultura. Mnogi su mladići proganjani i kažnjavani zbog pjevanja domoljubnih pjesama, ali su se one ipak sačuvale do danas.
Imajući sjajan uzor u ranijim generacijama, sadašnji i budući članovi HPD „Graničar“ nastavit će njihovim putem i time doprinositi razvitku kulture i čuvanju identiteta svoga naroda.